U ime AKRP Detono Zagreb, Mladen Paradžik razgovarao je s Urošem Hočevarom, poznatim fotografom i sudionikom svih značajnijih natjecanja u rukometu na pijesku u posljednje vrijeme. Razlog zbog kojeg razgovaramo s Urošem je nedavno objavljena knjiga "Moments in time" koja je nedavno objavljena i sadrži pregršt fotografija čiji ste potpisnik. Za početak, predstavite se, Tko ste, gdje radite, otkud interes za ovaj sport. Foto: Matej Leskovšek
Moja baza je Ljubljana i radim kao fotoreporter za najveći slovenski časopis Delo, evropski i međunarodni rukometni savez, za internetnu stranicu ABA Lige, za kazalište Celje i na raznim drugim projektima. Uz to na Filozofskom fakultetu u Ljubljani pišem doktorsku dizertaciju Estetika reportažne fotografije poslije 11. septembra 2001., koju bih trebao završiti u iduće dvije godine. To je u stvari nastavak magistarskog rada koji je u obliku knjige bio objavljen 2010. godine sa naslovom Estetika reportažne fotografije, a predhodno i diplomskog rada sa naslovom Estetika krutosti - ratna fotografija krajem stoljeća.
Sa časopisom Delo počeo sam sudjelovati 2006. godine, a prije toga sam radio za politički magazin Mag i sportski list Ekipa, i upravo tamo su mi se tada otvarale bezbrojne mogućnosti i imao sam priliku kao fotoreporter pratiti različite sportove - od nogometnih utakmica diljem Evrope, preko skoro svih rukometnih prvenstava od 2001. dalje, utakmica hokejske reprezentacije Slovenije, do košarkaške i odbojkaške reprezentacije. Zanimljivo je da nikada nisam gledao utakmice ispred televizora, a ni uživo, osim sa druge strane fotografskog objektiva. No, dobro, ipak sam Slovenac, pa sam i ja, kao i mnogi, htio biti Bojan Križaj. Skijanje je još i danas jedini sport, koji me uspije prikovati za naslonjač.
Rukomet na pijesku sam otkrio kad se svjetsko prvenstvo 2012. iz Umaga preselilo u Oman, kuda su me kao fotoreportera poslali iz IHF-a. U njihovom uredu u Baselu sređivao sam formalnosti vezane za putovanje i ujedno ih zamolio da mi pošalju koju fotografiju vezanu uz taj sport, neku publikaciju ili išta drugo, što bi mi pomoglo da ga pobliže upoznam. Htio sam se pripremiti na, za mene, potpuno nepoznat sport. Poslali su mi avionsku kartu i tri fotografije, s kojih mi ama baš ništa nije bilo jasno, i pripisali da ne brinem te da ću se, kao i obično, već nekako snaći. I tako sam u svoju putovnicu zabilježio još jednu državu više, a kao fotoreporter okušao se u novom sportu. Bio sam oduševljen, za mene je to bilo posve novo otkriće i ludo iznenađenje - prava kreativna pustolovina, koja doduše ubija fotografsku opremu ali kreativu nikako. Uživao sam radeći. Utakmice su se igrale poslije šest navečer jer se pijesak preko dana na temperaturi zraka preko 50 stupnjeva previše zagrijao. Navečer se digla vlaga, zrak se ohladio na podnošljivih 38, tako da se moglo hodati po pijesku.
Koji Vam je najdraži motiv prilikom slikanja pjeskaških utakmica?
Pijesak je jednostavno strast, kako god se igrači okreću, bilo koji pokret naprave, sve počinje i završava u strasti. Sve je ispunjeno sa puno više nekog entuziazma, osjeća se povezanost pojedinaca u ekipama i uz sve to dolazi do izražaja atraktivnost i tehnička virtuoznost pojedinaca, koji izvode piruetu za piruetom. A kada se znoj pomiješa sa pijeskom ... nema ljepših slika od lica-maski išaranih pijeskom, i punim žarom igra se do zadnje sekunde. U sportu se inače koncentriram najviše na emocije, na suze sreće i suze tuge, to su mi najljepši motivi. Istina, akcije kao takve spektakularne su same po sebi, ali emocije pojedinaca ili cijele ekipe su to, zbog čega vrijedi igrati, ti unutrašnji doživljaji, sitnice od posebnih priprema na utakmice do recimo posebno lakiranih noktiju kod ženskih ekipa.
Prije rukometa na pijesku, susretali ste se i s drugim pjeskaškim sportovima. Kakvi su Vaši utisci prilikom usporedbe rukometa s npr. odbojkom.
Stalno ponavljam, kako sam iznenađen shvatio da je taj sport puno atraktivniji u usporedbi sa odbojkom na pijesku ... ne mogu zamisliti da je na olimpijadi u Londonu odbojka na pijesku bio jedan od najposjećenijih sportova, za kojeg je bilo skoro nemoguće dobiti karte. Sve je bilo rasprodano. A rukomet se igrao samo u dvorani. Čini mi se da Brazilci pokušavajo uključiti taj sport na olimpijske igre kao probni sport. Doduše ne znam, kako to ide, ali ne bi bilo loše sresti se na Copa Cabani (smijeh), na dva žuta gola i žuto plave crte, šta misliš?
Osim suradnje s Europskom rukometnom federacijom, fotografirate i za Svjetsku rukometnu organizaciju. Na kojim ste dosad natjecanjima sudjelovali? Koje vam je ostalo u najljepšem sjećanju? Ako ima kakva zanimljiva anegdota, slobodno ju podijelite s nama.
Jednom sam morao nešto malo napisati o sebi za stranicu EHF i poslali su mi nekoliko primjera drugih kolega. Sve životne priče započinjale su istim - rukomet sam igrao od svoga, pa skoro, rođenja ... Ajoj, šta ću sad? O rukometu ne znam ništa, nešto malo znam o odbojci, koju sam neko vrijeme neozbiljno igrao, a jedino što sam ozbiljno trenirao bio je biciklizam. Pa sam iskreno napisao, da me rukomet kao igra nikada nije zanimao, da ga nikad, pa čak ni na televiziji, ne pratim i da nemam pojma šta se na terenu događa, i da upravo u tome vidim veliku prednost. Zanima me spektakl kao takav, u pravom smislu riječi. Ne zanimaju me zvijezde, timovi i pobjeđuje li vaš ili njihov ili kojim slučajem naš. Zanima me slika (image), emocije, momenti prelamanja utakmica, klupa, ponašanje trenera, komunikacija publike sa igračima, pripreme na utakmicu ... Sve su to i objavili, no ipak su malo ublažili moju iskrenost glede (ne)zainteresiranosti.
Kolega novinar iz sportskog časopisa Ekipa, sa kojim sam pratio više prvenstava, pošteno se nasmijao kad sam mu prepričavao, kako sam kao najiskusniji fotograf morao objašnjavati manje iskusnim kolegama na drugom Final4 u Kölnu, kako se odvija napad u rukometu, da se za fotku tek prilikom križanja počne dešavati ono pravo i ako je odbrana 6-0 skoro pa nema šanse da će odigrati na pivota, tako da treba više pratiti vanjske igrače, i ako je 5-1 pomalo paziti i liniju šest metara ... Vjerojatno se sada neki trener ili igrač fino nasmijao. Da, na kraju sam ja taj, koji o toj igri nije imao pojma, ali sam recimo lani u olimpijskoj sezoni slikao više od dvjesto utakmica. Možda su ih treneri toliko vidjeli ... Nikad se u stvari nisam pitao, koliko utakmica odgleda jedan vrhunski trener u godini, koliko igrači ...
Što se kilometrine tiče, sa EHF-om surađujem, ako se ne varam, devet godina, sa IHF-om od Singapura 2010., gdje sam pratio vrlo zabavno natjecanje Olimpijadu mladih, na kojoj su sudjelovali odlično pripremljeni francuzi, a ujedno i dečki iz Cook Islands, koji su rukomet počeli igrati svega par mjeseci prije dolaska na igre. Oduševili su me svojim duhom i plesom za "zastrašivanje protivnika" prije svake utakmice. Inače mi je jedan od najdražih turnira Olimpijada u Londonu. IHF me akreditirao neočekivano svega mjesec dana prije početka i mislim da svaki fotoreporter želi doživjeti čuvene igre, uz sve napore nespavanja i užitke savršenih arena, gdje nema smetnji u pozadini, jer je sve onako, kako treba biti, jednostavno savršeno. Kada god pričam o tome, uvijek se šalim, kako imaju i fotografi tamo svoju olimpijadu, među nama nema takmičenja i sam taj skup djeluje kao masterclass, gdje se rađaju nove i nove ideje uz mogućnost testiranja aparata i najnovijih ili čak testnih prototipa objektiva.
A na pijesku - molim te reci Igoru (mislim da se tako zove hrvatski golman), da drugi put pazi kuda odbija lopte - u Randersu mi je, mislim da u drugom napadu, koji sam slikao, "razbio" arkadu. Lopta je udarila u aparat i eto, puno krvi i malo posla za ekipu hitne pomoći iza terena (smjeh), a rana nikakva, pukotinica od jednog milimetra, nimalo muško.
S obzirom na dosadašnja iskustva, kakvu budućnost predviđaš rukometu na pijesku (misliš li da sport može dodatno napredovati na vizualnom planu, o čemu treba razmisliti prilikom budućih organizacija natjecanja...)?
Ima tu još prostora, sport je mlad i ... pa oboje smo recimo bili u Caliju u Kolumbiji, ti kao igrač. Siguran sam da nećemo tek tako zaboraviti spektakularne arene za bikoborbu u koju su organizatori smjestili glavni rukometni teren, a rukomet na pijesku prozvali najvećim sportom na Svjetskim igrama 2013. Istina, bilo je prašine, jer možda pijesak nije bio prave granulacije, i bile su velike vrućine, ali siguran sam da su doživljaji i slike to, što će nas zauvijek pratiti. I ako se ne varam, zadnji dan je utakmice pratilo više od 12.000 ljudi i atmosfera je bila nezaboravna.
Mislim da su to stvari koje pokazuju svijetlu budućnost sportu koji je vrlo popularan u Brazilu, Hrvatskoj, Norveškoj, i tamo gdje se igra, odlično je primljen sa strane publike. U Sloveniji će vjerojatno još malo potrajati ... Slovenska rukometna scena je možda previše tradicionalna da bi se upustila u nešto, što još nije priznato kao ozbiljno.
Najljepše zahvaljujemo na vremenu i nadam se da ćeš kroz svoj objektiv hvatati najbitnije dijelove rukometno-pjeskaške povijesti još dugi niz godina. Srdačan pozdrav
Par njegovih fotografija možete pronaći OVDJE
Knjigu povodom kojeg smo i pričali s Urošom možete pronaći OVDJE
Naslovna fotografija preuzeta s web stranice www.siol.net
Foto: Matej Leskovšek
